Kako smo programirani da budemo siromašni

Iako puno ljudi mašta, u najmanju ruku imati više novaca, iz nekog razloga velika većina zapinje prvenstveno na prvom koraku, a to je proći tu psihološku barijeru koja nas potiho koči kada želimo zaraditi više. Naravno, naše startne pozicije nisu iste i nemaju svi iste prilike i isto okruženje u životu, ali ukoliko vas koči vlastita glava, ni sve prilike na svijetu vas neće učiniti imućnima.
Biti bogat prvenstveno je stanje uma. Bogatstvo ne znači imati puno novaca, već to znači znati i htjeti zarađivati, ali i znati dobro raspolagati stečenim sredstvima.
U ovom tekstu ćemo proći samo neke od načina na koji nas društvo programira na siromaštvo. Ovo vrijedi za većinu zemalja na svijetu, ali područje Balkana i sličnih ex-komunističkih zemalja ima i neke svoje posebnosti.

Škole – rasadnik radnika

Temelji našeg školstva postavljeni su prije dvjestotinjak godina u Njemačkoj. U to vrijeme industrijska revolucija je promjenila način rada te su ljudi koji mogu slijediti naredbe, čitati i zapamtiti instrukcije postali potrebni za novonastale tvornice. Radnici u tim tvornicama su se morali pomiriti s tim da će raditi repetitivne zadatke, ali i biti sposobni prijeći na nove zadatke i usvojiti nove upute. S obzirom da su se u to vrijeme školovali isključivo bogatiji građani, a neka vrsta obrazovanja je bila potrebna, izmišljene su škole-tvornice.

Ljudi koji su dolazili u gradove u to vrijeme i koji su prije toga bili u više manje obiteljskom okruženju, trebali su se naučiti slijediti naredbe, poštivati prostor i okruženje škole (tvornice), biti točni i trijezni. Samim time, škole su napravljene da budu manje tehničke i znanstvene naravi, a više kao odgojne institucije. Dobar primjer je i školsko zvono, koje nije slučajno isto kao i ono u tvornicama.

Naravno, školstvo se od tada do danas površno dosta promijenilo. Za današnje tvornice i korporacije znati čitati i biti poslušan nije više dovoljno, ali suština školstva je ostala ista. Da, danas učimo više nego prije, ali fokus škola je i dalje ostao na poslušnosti i odgoju radnika.
Sjetite se recimo kako su nas učili povijest u školama. Poanta povijesti u stvarnosti je uočavanje uzročno posljedičnih veza koje su krojile našu civilizaciju, ali škola je većinu fokusa postavila na treniranje memorije datumima što se kada dogodilo, a manje zašto.

Nije ni čudo da izlaskom iz škole, pogotovo osnovne, nismo niti najmanje pripremljeni za stvarni svijet. Da, učili smo matematiku i znamo čitati i pisati, ali koliko ljudi stvarno razumiju što su potpisali kad su uzeli kredit u banci? Škole nas uče površno znanje iz mnogih područja, ne zato da znamo nešto iz tih područja, već da poslije možemo izabrati koja vrsta robota hoćemo postati.

Sustav ne želi financijski pismene ljude, poduzetnike i kreativce. Sustavu trebaju radnici. Dobro izbalansiran sustav dopušta pojedincima da iskoče iz ovog vlaka, ali za veliku većinu ljudi taj svijet će ostati dalek i nedostižan jer im njihovo kondicioniranje ne dopušta da se upuste u takve vode.

Sustav vrijednosti

U školi naravno provedemo samo dio djetinjstva. Drugi dio provedemo doma, a tu prihvaćamo sustav vrijednosti koji nas formira. I tu ne mislim samo na roditelje. Doma gledamo televiziju, čitamo, slušamo, itd. I čak i ako su roditelji možda poduzetniji, sustav vrijednosti koji nam dolazi iz drugih izvora nas i dalje formira tako da se grozimo bogatstva.

Možete, naprimjer, primjetiti kako su često u filmovima bogataši prikazani kao grozni ljudi, željni moći, koji ne prezaju ni od čega samo da bi se domogli više novaca ili moći. Iako sigurno ima među bogatim ljudima sociopata koji će gaziti po glavama da bi se obogatili, nisu svi bogataši i poduzetnici takvi. Istina je da među bogatima ima sociopata i psihopata, ali ima ih i među siromašnima, a raspodjela je vjerojatno jednaka.

S druge strane, siromašni ljudi su često prikazani kao plemeniti ljudi sa čijim moralom bi se svatko želio povezati. Samim time, često asociramo bogatstvo sa zlom i svime što je loše u društvu, a siromaštvo sa dobrim i siromašne ljude kao izbavitelje i junake ili u najmanju ruku jedine poštene ljude.

Roditeljske vrijednosti i one od vaše okoline su isto tako vrlo važni dijelovi koji formiraju vaš pogled na svijet. Ukoliko ste odrasli u siromašnijoj obitelji gdje je novac često dovodio do svađe, povezivati ćete novac sa negativnim emocijma. U siromašnijim sredinama često ćete čuti i da je novac zao ili da vas novac ne može usrećiti, itd. To su sve negativne konotacije koje će vam biti usađene u glavu kada je riječ o novcu.

Nisu samo asocijacije vrijedne spomena. Ukoliko ste rođeni u siromašnijoj sredini, to je jedini način života koji poznajete i jedini način života za koji mislite da vam je dostižan. Takav pogled na svijet ostaje utisnut u našu podsvijest te nas često sputava u donošenju odluka, ostavljajući nas na putu prema siromaštvu, tj. na putu koji poznajemo ili životu koji znamo živjeti.

Pritisak odozgora

Naravno da drugi bogati ljudi ne žele više novih bogataša. Samim time, isti ti bogati ljudi, koji sa bogatstvom dobivaju i moć, kroje sustav koji će vas pokušati zadržati na dnu što je više moguće.

Bogate kompanije ulažu ogromne novce u pronalaženju načina kako da vam izbiju novce iz novčanika. Tu su uključeni razni aspekti, od statistike do psihologije. Ali, ukoliko su uspješni u tome, vi ćete često ostati bez sredstava s kojima bi inače mogli stvoriti nova sredstva. Prevelika potrošnja isto tako dovodi do toga da počinjete krpati kraj s krajem, pa uzimate dodatne poslove, za sitne novce te vam ponestaje vremena i volje za kreiranje vlastitih riješenja i ulaganje u budućnost.

Sam sustav rada nas isto tako koči. Poslovi najčešće počinju u 8-9 ujutro, vrijeme kad smo najodmorniji, najefektivniji i najkreativniji. Radite po 8 sati, te još uz to morate putovati tamo i natrag. Kad dođete doma, potrošili ste najefikasnije vrijeme na poslu, umorni ste i nije vam do ničega.

Na području bivših socijalističkih/komunističkih zemalja situacija je još gora. Kapitalizam nas je zaskočio preko noći i tako nespremne uvalio nam je sustav koji njemu najviše odgovara. Uzmimo na primjer kredite. Na zapadu, krediti su fleksibilni, ovise o pojednicu i njegovoj razini kreditne sposobnosti, ali i razini rizika koja banka hoće preuzeti. Kod nas su krediti fiksni paketi koji se mogu samo minimalno korigirati prilikom ugovaranja. Ti krediti nam određuju koliko nam je godina potrebno da kupimo nekretninu, kolike su nam mogućnosti posuđivanja, itd. Naizgled benigna stvar, ali kada znate da je novac dug, a naše mogućnosti zaduživanja su ograničene, onda vam postane jasno da nas sam sustav koči da postanemo bogatije zemlje i ljudi.

Ljudi iz socijalističkih/komunističkih zemalja isto tako ne znaju cijeniti sebe. Na sebe gledamo samo kao na kotačić u mehanizmu čiji operatori sjede negdje drugdje. Ljudi ovdje su navikli da netko odlučuje umjesto njih i smatraju da će novi proizvodi i usluge nastati negdje tamo gore te da će se oni samo uglaviti negdje u tom procesu.

Kako biti

Naravno za večinu nas, škola i obitelj su iza nas. Ako ovo čitate, vjerovatno ste već iskočili iz radničkog vlaka ili barem gledate kroz prozor kako. Ali za našu djecu nije. Ako ih imate, počnite ih od malena učiti što je novac, kako raspolagati njime, kako zaraditi i kako uštedjeti. Učite ih da stvore nove vrijednosti koje su potrebne drugim ljudima, ali i da procjene što im je od svega ponuđenog potrebno a što nije.

A vi sami morate osvjestiti što vas točno koći, svatiti da novac nemora biti nužno zao. Naučite se kako cijeniti sami sebe, svoj rad, kako sačuvati stećeni kapital, kako pametno ulagati i pametno trošiti. Proučavajte načine na koji bogati ljudi drže i raspolažu svojim kapitalom. Naravno sve ne možete i nema potrebe iskopirati, ali i sitni dijelovi mogu pomoći ćak i ako vam je trenutni kapital malen.

Saznajte koliko zarađujete na poslu, tu ne mislim koliko dobivate, već koliko bruto zaradite. Ukoliko postanete svijesni koliko dajte državi, u najmanju ruku postati ćete kritičniji prema vlasti i tražiti ćete načine na koji možete izbalansirati situaciju. Ljudi u post socijalističkim zemljama misle da ti novci koji završi u državnoj blagajni plaća poslodavac, ali to nije istina, to plaćate vi, poslodavac samo proces same uplate odradi umjesto vas.

I za kraj, naučite se ulagati. Novac koji stoji gubi na vrijednosti sa vremenom.