Akademska istraživanja i indeksni proizvodi često se promatraju kao jednostavno i jeftino rješenje za ulaganje. No implementacija strategija u stvarnom tržištu donosi trenja — skriveni troškovi trgovanja i likvidnosti koji tiho pojedu dio prinosa koje investitori misle da dobivaju zbog niskih naknada. Ključno je razumjeti da niska stopa upravljanja nije isto što i niska ukupna cijena vlasništva.

Novo istraživanje oponašanja indeksa pokazuje da pasivni fondovi često stvaraju obrasce kupovanja po višim cijenama i prodaje po nižim cijenama zbog načina na koji rebalansiraju portfelje. Autorica Iro Tasitsiomi identificirala je četiri glavna skrivena troška pasivnog ulaganja:
1) Značajan ali nevidljiv teret izvedbe koji može dodati stotine baznih bodova u troškovima trgovanja;
2) Predvidljive transakcije koje profitabilno iskorištavaju sofisticirani trgovci;
3) Zamka nultog tracking errora — striktno praćenje indeksa povećava troškove;
4) ETF efekt odnosno gomilanje i pritisak likvidnosti koji dovode do kratkoročnih iskakanja cijena (6–10%) i ogromnih volumena na dan rebalansiranja.

Dodatne studije daju kvantificirane primjere: Sammon i Shim pokazuju da prelazak s kvartalnog na godišnje rebalansiranje indeksa mogao bi dodati oko 25 baznih bodova godišnje investitorima indeksa. Dimensionalovi autori zabilježili su da su u razdoblju 2019–23 dodatci u prosjeku porasli ~9 baznih bodova u posljednjih nekoliko sekundi do zatvaranja, da bi se sljedećeg jutra vratili za ~13 bps, dok je kod Russella 2000 volumen na dan rebalansiranja bio i do 120 puta veći nego u mjesecu prije. Arnott i suradnici sumirali su učinke rebalansiranja: dodaci se trguju uz veliki premijski multiplikator, izbijaju pred i nakon objave (primjeri: dodatci značajno nadmašuju tržište prije ulaska, deletirani papiri naglo podbacuju), a strateško odgađanje ili predtrgovanje moglo bi dodati deseci baznih bodova godišnje.

Tri stupa trgovanja objašnjavaju izvore učinka: slippage (relaksiranje cijene — plaćanje više pri kupnji i prihvaćanje niže pri prodaji), latency (relaksiranje vremena — gradnja pozicija tijekom dugih razdoblja zbog ograničenja udjela u dnevnom volumenu) i dilution (relaksiranje količine — širenje portfelja na više imena što razrjeđuje izloženost faktorima). Kad velike kuće upravljanja kapitalom vode mnogo strategija istovremeno, firm-level ograničenja likvidnosti dodatno pogoršavaju izvedbu pojedinih fondova.

Postoje praktična rješenja i alternativne prakse: manji i agilniji fondovi mogu smanjiti latenciju i diluciju te koristiti sofisticirane executione kako bi snizili implementacijski drag. Primjer iz prakse je ETF koji nastoji uhvatiti faktor premije bez velikih frikcija zahvaljujući manjem AUM‑u i pametnoj trgovinskoj dizajnu.

Osim troškova rebalansiranja, drugi skrivene slabosti indeksnog pristupa uključuju: nenamjerni stil drift indeksa, uključivanje loših izvođača (ulazak u niske ili problematične dionice), ograničenu poreznu efikasnost, skriveni cash drag kada indeksi drže akvizirane tvrtke kao cash ekvivalent te post IPO podperformans zbog mehaničkog kupovanja odmah nakon izlaska na burzu.

Praktične poruke za investitore: ne vjerujte samo headline efektu niskih naknada (primjerice fond s 0,04% naknade može realno koštati i 0,4% uključujući trading impact), razmotrite sofisticiranije indeksne ili sistematske pristupe koji prihvaćaju minimalan tracking error radi nižih implementacijskih troškova, i procjenjujte metode izvršenja fonda te ukupni AUM obitelji fondova jer manji AUM često znači manji implementacijski teret.

Original

Leave a reply

You may also like